O mentalnom zdravlju
Piše: Prof. dr Alma Džubur Kulenović, specijalist psihjatrije, subspecijalist psihoterapije
Veoma me razveselila ideja tvrtke Bosnalijek da pokrene blog namijenjen zdravstvenom prosvjećivanju, a predstavlja mi čast dati svoj doprinos ovoj inicijativi za područje mentalnog zdravlja ovim tekstom koji predstavlja moje prvo blogersko iskustvo.
Za svoje duševno i tjelesno zdravlje možemo učiniti jako mnogo i ne moramo za to odvajati mnogo vremena ili novaca. Za početak bi bilo zgodno da se što je moguće bolje poznajemo, po mogućnosti i volimo takve kakvi jesmo, da smo sa sobom „na ti“. Često kažem da je važno znati za sebe da li smo Fićo ili Ferrari, nebitno što je bolje, i onda tome prilagoditi vožnju. Žalostan je i nezadovoljan Ferrari koji misli da je Fićo, a i obratno. Potom je važno vidjeti gdje vozimo (katkada nam se metaforički, mirna ravna cesta, može doimati kao vratolomna stranputica). Kad to sve znamo, potrebno je još po mogućnosti – uživati u vožnji, u procesu u ritmu. U sanskrtu je riječ „rta“ sveta riječ, i označava ritam. I on jeste svet, za svakoga od nas drugačiji, i nevjerojatno, ništa ne košta, možemo si ga priuštiti kao i kvalitetu i smisao života čak i u ekstremnim i lošim uvjetima. Ili riječima američkog esejiste Henry David Thoreaua: „Ako netko ne drži korak sa drugima, možda je to zato što čuje ritam drugoga bubnja. Neka slobodno kroči ritmom koji čuje, neovisno o tome koliko je drugačiji ili udaljeniji“.
Koliko god se izvlačili na teškoće i probleme, uvijek si možemo priuštiti oaze nečega što nam pričinjava zadovoljstvo i u tim aktivnostima biti istinski prisutni i svjesni tog uživanja. (Ovo ne mora značiti odlazak na mjesec dana u tropski otočni raj, to može biti i omiljena pjesma, pranje kose, bilo što, važno je da znamo da nam to predstavlja užitak i da smo u toj aktivnosti što je više moguće prisutni).
Dobro je i ako uspijemo postići otklon od negativnog, odnosno kontrolu nad time koliko se u negativnome angažiramo. Možemo cijele dane provoditi kukajući nad nepravdama i zlom, a da nam pritom u pukotinu propadnu stvari koje su nam istinski bitne i nezamjenjive.
Kada je moja kćer oboljela od AH1N1 gripe one prve godine kada o tome nismo znali ništa, bila sam prestravljena, akutno visceralno svjesna činjenice da u jednom trenutku zbog kockica koje su negdje krivo pale mogu ostati bez onoga što mi je najvažnije u životu. Obećala sam tada sebi da više neću zvocati zbog zadaća, neuredne sobe i sl., nego uživati u sreći što ona postoji, u ljubavi za nju i životu sa njom. Naravno da nisam ispunila obećanje, ali sada češće mislim na to.
Dakle, neovisno o onome što često nazivamo „situacijom“, odluka o tome da li ćemo se i koliko hraniti negativnim, hraniti „smećem“, je u konačnici ipak samo naša. Kao i odluka o tome da uživamo u našem putovanju i suputnicima.
Čitala sam prije više godina, čini mi se u „Danima“ putopis Senada Pećanina iz Japana u kojem autor pita Japance kako oni tako ljubazni i suzdržani izlaze na kraj sa agresivcima. Sugovornik mu je odgovorio da oni na njih ne reagiraju, nikako, jednostavno ih izoliraju. I time jasno daju do znanja da odbijaju tako komunicirati. Pa će se oni promijeniti. Ili neće. Ali će u tom slučaju ostati izolirani.
Amerikanci kažu da kada ustanemo ujutro, prebrojimo svoje blagoslove („Count your blesssings“). Ovo je u svakom slučaju dobar početak dana. Meni je recimo prvi jutarnji blagoslov pomisao na to da, za razliku od vremena koje sam provela u Americi, ovdje do posla vozim samo deset minuta... i uživam u vožnji uz omiljeni Radio Sarajevo.
Riječ, dvije o sedativima
Zbog dinamičnosti života, danas se mnogo ljudi žale na stres. Životni stres je činjenica, ali često i mit. Mitova se možemo riješiti kao i većine problema samo kada ih kao takve prepoznamo, potom odlučimo promijeniti i odredimo strategiju kako to i kada učiniti. Ne bi trebalo zaboraviti sebe nagraditi za svaki takav uspjeh.
Sedativi i drugi psihotropni lijekovi izdaju se u svim uređenim zemljama samo na liječnički recept i ljudi ih ne bi trebali uzimati na svoju ruku. Ovo nažalost u našoj zemlji nije uvijek slučaj pa je vjerojatno da ćemo u većem broju ženskih torbica naći po koji sedativ koji često nazivaju i „najboljim prijateljem sredovječnih žena“ („Mommy's little helper“), a neki mu tepaju pa ga npr. jedan moj pacijent zbog boje zove „Rozalinda“.
Zašto samoinicijativno ne uzimati sedative i slične lijekove: ovi lijekovi dovode do trenutnog smirenja, odnosno umanjenja simptoma napetosti, straha pa i depresije, ali je njihovo djelovanje ograničenog trajanja i oni premda privremeno umanjuju simptom, ne uklanjaju problem. To je otprilike slično djelovanje i sličnog trajanja kao i čaša vina ili jedno žestoko piće. Alkohol je odvajkada dio većine ljudskih civilizacija, a u pićima sa alkoholom se može uživati, odnosno u njihovom okusu, temperaturi, načinu na koji se sljubljuju sa nekim jelima ili jednostavno s dobrim društvom. Ali ne vjerujem da je itko ikada svoje emocionalne probleme riješio alkoholom premda su mnogi pokušavali. Isto vrijedi i za sedative. Sami za sebe oni ne liječe ništa. Štoviše, mnogi problemi ili simptomi zbog kojih ljudi posežu za sedativima mogu se ukloniti bez ijednog lijeka, psihoterapijskim ili savjetodavnim liječenjem. A na sedative se može razviti ovisnost koja se prvo ogleda (slično opet kao kod alkohola) u tome da nam je odjednom umjesto jedne potrebno dvije tablete da uklonimo nelagodu, pa potom tri itd. Što katkada završava ovisnošću posve bezrazložno, kao što sam rekla, mnoge od tih tegoba bilo je moguće ukloniti i bez lijekova.
Naš je posao da predložimo lijekove, ako su potrebni - recept će izdati liječnik obiteljske medicine, a farmaceut izdati lijek samo po preporuci liječnika. Posao države je da to nadzire i regulira zakonima, a prekršitelje kažnjava.
Još jednom, lijekovi iz ove grupe su dragocjeni za umanjenje napetosti, nesanice i patnje kod velikog broja pacijenata i predstavljaju privremeni dodatak terapiji poremećaja mentalnog zdravlja. Nije dovoljno reći da se (kao i drugi psihofarmaci) uzimaju samo na preporuku i recept liječnika, nego treba naglasiti da je dužnost liječnika da sa pacijentom dogovori i usuglasi se oko propisanih lijekova prije svega tako da uloži napor da objasni zašto preporučuje koji lijek, što se od njega može očekivati u smislu umanjenja simptoma i poboljšanja stanja, kada se to može očekivati, ali i upozoriti na moguće nuspojave. Potrebna je značajna doza iskrenosti u odnosu pacijent – liječnik, pri čemu pacijent ima i pravo i dužnost dati liječniku povratnu informaciju o učincima lijeka, ali prije svega o činjenici da li je propisanu terapiju uzimao ili ne. Držanje fige u džepu u ovom odnosu vodi samo do akumulacije greške. Također, postoji i relativno prošireno mišljenje da nije moguće svim pacijentima pružiti ovakva objašnjenja, a to se osobito odnosi na osobe sa poremećajima mentalnog zdravlja. Ovo nije točno za najveći broj pacijenata, dapače, odnosi se samo na iznimne situacije koje su najčešće kratkotrajne.
Postoji također i predrasuda da odlazak psihijatru nužno rezultira propisivanjem lijeka. To nije istina. Velikim brojem psiholoških intervencija možemo uspješno tretirati poremećaje psihičkog zdravlja. Iz vlastitog iskustva, neki pacijenti dolaze psihijatru sa izričitom željom da dobiju lijek i pravocrtno povezuju lijek i oporavak. Drugi pak zaziru od bilo kakve farmakološke terapije. Mi trebamo intervenirati u oba slučaja. Objasniti da lijek nije isključivo doprinio ozdravljenju nego da on predstavlja „štaku“ pomoću koje je pacijent u sebi pronašao snagu i sposobnost da se iznese sa poteškoćama. Kod žestokih protivnika lijekova ćemo se truditi da izgradimo odnos i znanje u toku terapijskog procesa u kojem će možda pacijent prihvatiti lijek. U psihijatriji se gotovo ništa ne rješava u jednom susretu liječnik – pacijent. Prvi susret predstavlja početak procesa, putovanja.
Veliko mi je zadovoljstvo saznanje da u suvremenoj psihijatriji možemo tvrditi da je većina poremećaja mentalnog zdravlja lječiva i izlječiva. I to na način u kojem hospitalizacija predstavlja izuzetak, a ne pravilo.
