Hidrokela – vodena cista

U komadiću muškog svemira lopta može u svim oblicima i veličinama, ali ne „tamo dolje“, nikako.

AUTOR:  Dr. sc. Katica Pavlović, dr. med., specijalistica urologije

Tamo negdje između popodnevnog drijemanja i poslijepodnevne ljetne fjake na pamet mi pade jedna poprilično dugo vremena zapostavljena obveza i pravi pravcati dug prema dragim ljudima.

Zaboravih u vrtlogu ljetnih dana, tamo negdje između neprestanih vožnji u svim smjerovima i života na četiri točka i povremenog dolaska na vlastitu adresu samo kakao bih zamijenila sadržaj svojih kofera, da trebam napisati pokoju šarmantnu poštapalicu za sve moje drage čitatelje na e-blogu urološke e-ordinacije.

Kako bih i stigla, molim vas, pitam ja vas, pa ljeto je! Ljeto, vrijeme koje nema odrednice dana i noći, vrijeme za koje bih ja, ako mene pitate, potpisala da traje tijekom cijele godine. Možda ne baš ovako pakleno kao ove godine, ali neka traje.

I tako dođe prvi radni dan nakon uzbudljivog godišnjeg odmora i učini mi se kao pravo vrijeme da napišem vama kakvu slatku urološku poruku. No, naći inspiraciju nije uvijek lako. Pisala sam ja već o svemu i svačemu, nadugo i naširoko objašnjavala lijepa, ali i manje lijepa urološka stanja. Ponukana današnjim radom u ambulanti, odlučih se da napišem nešto o njezinom visočanstvu – hidrokeli.

Čim ja započnem priču u ženskom rodu, znate da će to biti simpatična dosjetka, ali ne i tako okrutna dijagnoza. Iako kažu da su žene smrt za muškarce kada su u pitanju dijagnoze u ženskom rodu, one su pak dobro naklone našim jačim polovicama.

Ma koliko mi žene „drvljem i kamenjem“ dizale graju na jači spol, što bismo mi na kraju bez vas, muškaraca? Hridi i utočišta naših… Ne šalim se i pišem bez imalo sarkazma, barem ovu rečenicu.

Nego, što je to hidrokela? I kako je to nešto tamo dolje dobilo baš takvo ime? Korijen riječi je grčki (hydros – voden) i latinski (coelum – šupljina, prostor). Stoga, ukoliko se ne izgubimo u prijevodu, hidrokela se doslovno, i prilično ispravno, može prevesti kao vodena šupljina ili, kolokvijalno, vodena kila, odnosno predstavlja cističnu nakupinu tekućine u skrotalnoj vreći.
Hidrokela, tekuća cistična nakupina, najčešći je uzrok otoka skrotuma (mošnji), a nastaje zbog prekomjernog nakupljanja tekućine u ovojnici (tunica vaginalis) koja obavija testis. Ako pogledamo životnu dob, hidrokela zahvaća one najmlađe i nejake malene predstavnike muškog roda, i to odmah po rođenju ili pak unutar prvih godina života. Takvu hidrokelu u ranoj fazi života nazivamo kongenitalna hidrokela, a pojavljuje se u dječaka u prvoj, rjeđe u drugoj i trećoj godini života. Nastaje kao posljedica potpuno nesraslog ili samo djelomično sraslog processus vaginalisa, koji je zapravo komunikacija između trbušne šupljine i skrotalne vreće.

Zbog takve komunikacije prilikom razvoja kao anomalije zatvaranja ovoga nastavka ili peteljke preko koje će se testis ishranjivati, kongenitalna hidrokela često je udružena s hernijom (kilom). U domeni dječje kirurgije to iziskuje operativni tretman.

Kada pak pogledamo naše odrasle gorostase, manje ili veće, starije ili mlađe, ali odrasle životne dobi, kod njih hidrokela može nastati zbog prevelikog izlučivanja tekućine. Razlog za takvo stvaranje tekućine zapravo su trauma (udarci u skrotalnu regiju) ili upalni procesi testisa, epidimisa i okolnog tkiva, ili pak smanjene resorpcije (smetnje u limfnom ili venskom optoku).

Kažu da je, nesporno, “veličina” najvažniji faktor u muškom poimanju važnosti mjerenja. Veličina o kojoj slavodobitno uvijek barem malo “lažu”, veličina u kojoj su centimetri u njihovim očima uvijek “na kvadrat”, ovaj put nije baš najpoželjnija. Ne izgleda im to tako lijepo ni estetski, njihova muževnost biva posramljena kada se tamo dolje, “gdje je muški ponos”, ukaže velika, loptasta promjena koja ih podsjeća na jednu životinju koja sudjeluje u koridi. Nije lijepo, priznajem, a nije ni ugodno živjeti s tim i nositi to neprimjetno.

Naime, hidrokela se vidi i najčešće se može napipati kao bezbolna, elastična masa u skrotumu. Ukoliko i pokušate, ne može ju se ručno potisnuti ni odstraniti. Za pregled u kliničkoj praksi liječnici često koriste izvor svjetlosti kojim se vodena cista prosvjetljuje i to nazivamo testom prosvjetljavanja (dijafanospija). Njime se jasno može razlikovati hidrokela od preponske kile i tumora testisa.

Vidite da nije sve u veličini, dragi moji. Ponekad i „velike“ stvari znaju biti odbojne i ne nositi sa sobom dozu muškosti. Nerijetko pak u vama samima izazivaju averziju i osjećate se pomalo deformirano. Oni malo odvažniji znaju to lijepo, u stihu, objasniti na pregledu. Kažu poetično: „Doktorice mila, problem je taj, ova moja, da oprostite, muda su velika kao u Robina Hooda.“ Grohotom se svi nasmijemo vjerujući kako nitko od nas nije nikada ni pomislio na “muda Robina Hooda” kao parne muške organe, nego karakternu osobinu toga  dobro poznatog povijesnog lika.

Simpatični su moji pacijenti, zar ne? Humoristična strana karaktera ih nikada ne izdaje kada su sigurni da je problem rješiv i da će na kraju sve ispasti dobro.

Puno više straha i zabrinutosti vidimo na licima mama u ordinacijama liječnika dječje kirurgije. Kada pak mame kod svojih mališana uoče promjene u predjelu genitalne regije, nastaje opća panika nesagledivih razmjera. Brže-bolje kod liječnika, nerijetko upravo do urologa, s milijun pitanja i strepnji. No, važno je naglasiti kako je hidrokela u dječjoj dobi potpuno bezazlena. Većina kongenitalnih hidrokela spontano nestane u tijeku prve godine života, jer se do tada anatomski spoj s peritonejskom šupljinom potpuno zatvara. Klinički gledano, i hidrokele uzrokovane traumom ili upalom spontano se povlače s izlječenjem osnovnog procesa. Kod djece pak važno je znati da hidrokele koje se ne povuku spontano ni nakon dužeg razdoblja valja odstraniti jednostavnim kirurškim zahvatom, dok su u odrasloj dobi velike i dugotrajne hidrokele liječe isključivo operativnim zahvatom. Jedina iznimka kirurškom liječenju su pacijenti koji iz opravdanih zdravstvenih razloga ne smiju biti podvrgnuti općoj anesteziji te je stoga preporučeni tretman za njih isključivo perkutano punktiranje pod kontrolom ultrazvuka, čime se odstrani suvišak tekućine. Mana ovakvog liječenja jeste to što se nakon određenog vremena tekućina opet nakuplja unutar stvorenih ovojnica. No, ruku na srce, nije to toliko veliki problem, samo garantira da ćete opet posjetiti svoga urologa, i to upravo iz istog razloga.

Rekoh ja vama na početku teksta da urološke dijagnoze u ženskom rodu nisu toliko pogubne niti fatalne za muški rod koliko pak može biti fatalna jedna žena. Šalu na stranu, znam da vam je drago da ste otkrili nova saznanja i da ste sada nešto educiraniji o ovom urološkom stanju.

Nadajući se kako sam doprinijela vašoj edukaciji, a sve u cilju dobrih i kvalitetnih informacija, ljubazno vas molim da mi ne zamjerite pokoje možda neprimjerene pošalice. Sve one su pisane u cilju da vam tekst učine zanimljivim i održe vašu pažnju do spoznavanja tražene informacije.

Ne zamjerite stoga moju dobronamjernost da vam olakšam usvajanje novih znanja i učinim simpatičnim racionalan pristup problemu na humorističan način.
Ostajte mi dobro, želim vam dobro zdravlje!