Sva lica depresije
AUTOR: Prim. dr. Lamija Duranović, specijalista neuropsihijatrije
Dobro jutro, tugo, di si bila ti dosad, ja te nisam vidi dugo kraj sebe...
O. Dragojević
Depresivni poremećaj spada u poremećaje raspoloženja. Duša je ona koja je bolesna, a emocije su simptomi. Ovdje govorimo o primarnom oštećenju afekta (emocija), a ne sekundarnom, koje se javlja uz neko tjelesno ili drugo psihičko oboljenje.
Biti depresivan nije sramota. Nije znak slabosti. Nije znak da smo lijeni. Depresija je gospođa u crnom od koje ne trebamo bježati, već je ugostiti i čuti šta nam ima reći...
Kao i kod drugih psihijatrijskih bolesti, uzrok nastanka depresije treba tražiti u kombinaciji faktora naslijeđa i okoline. Genetski faktor stvara predispoziciju za određene bolesti pod određenim okolnostima, ali to nikako nije jedini uvjet. Daleko veći učinak ima faktor sredine, tzv. epigenetika, koja zbog izloženosti određenim uvjetima stvara naviku reagiranja na te uvjete na određeni način. Ukoliko su oni za nas nepovoljni i dugo traju i ako smo prethodno razvili loše mehanizme adaptacije kroz model učenja od roditelja, skrbnika ili najbližih članova porodice, ako smo u ranom djetinjstvu bili zakinuti za bezuvjetnu ljubav od primarnih objekata koji su nam je trebali dati, onda imamo veliku šansu da barem jednom u životu razvijemo depresivnu epizodu. Bura na psihičkom planu pokreće složene somatske metaboličke i hormonske reakcije, pa se depresija konačno reflektira na organizam u cjelini.
Da bi se dala dijagnoza depresivne epizode, potrebno je zadovoljiti određene kriterije kroz vrijeme (najmanje dvije sedmice kontinuirano). Poznati simptomi depresije su: gubitak raspoloženja, osjećaj iscrpljenosti, umora, poremećaj sna, gubitak apetita i pad težine, šutljivost, bezvoljnost, osjećaj krivnje, besmisla, manjak radosti, interesa u ranije prijatnim aktivnostima, pad koncentracije, odsutnost, plačljivost, gubitak libida, pojava samoubilačkih misli i nakana itd.
Klasična podjela depresivnih epizoda je na blage, umjerene i teške, ovisno o broju prisutnih simptoma te o stepenu oštećenja funkcionalnosti.
Teške epizode mogu biti sa i bez psihotičnih simptoma: sumanutosti različitog karaktera (interpretativne, paranoidne ideje, religiozne, ideje utjecaja, magijsko mišljenje i sl.), poremećaj percepcije (halucinacije – vidne, slušne, taktilne, cenestetičke itd.), psihomotorna zakočenost do stupora i sl.
Depresija sa sobom nosi i brojne simptome tijela, tzv. psihosomatske reakcije. Tada nam tijelo na simboličan način poručuje da je duša nečim nezadovoljna. Dobar ljekar može spriječiti brojne ponavljane i često skupe pretrage tako što pacijenta na vrijeme pošalje psihologu i/ili psihijatru. S druge strane, mentalna bol koja dugo traje može zaista dovesti i do brojnih ozbiljnih tjelesnih bolesti, prvenstveno preko utjecaja na imunološki, kardiovaskularni, probavni sistem. Organizam funkcionira kao sistem spojenih posuda, pa je jedan organ apsolutno ovisan o drugom. Stanje psihe, njena stabilnost i harmonija, ključni su u održanju cjelokupnog zdravlja i presudan faktor u nastanku, ali i ishodu mnogih teških oboljenja. Naročito je iscrpljujuća kombinacija depresije i anksioznosti koja se u praksi sreće veoma često. Posebnu pažnju treba posvetiti dugotrajnom fizičkom bolu (leđa, stomaka, glave), kada prilikom pregleda ne možemo naći jasan neurološki znak organiciteta, kad osnovne pretrage ne pokažu bitnija odstupanja, ili kad uobičajena analgezija uključena po algoritmu ne daje terapijski učinak. Oprez je potreban i u obrnutom slučaju – dugotrajne terapijski rezistentne ili atipične depresije s potpuno urednim somatskim nalazom i pretragama kada, nakon više epizoda bezuspješnog liječenja, odjednom “nađemo” tešku bolest. Terapijski rezistentna depresija je uvijek za ljekara medicinski red flag.
Funkcionalna depresija je stanje u kom okolina ne primijeti da je neka osoba duboko depresivna zato što to ne odaju njena facijalna ekspresija i društvena aktivnost. Ona se trudi da izvršava svoje svakodnevne lične, porodične i poslovne obaveze, udovoljava očekivanjima drugih, govorljiva je, nosi sjajnu masku radosti, ispunjenosti, sreće na kojoj joj mnogi zavide, a u dubini duše ona se raspada. Ovo stanje spada u tzv. atipičnu depresiju, koju često prate i pojačan apetit, dobivanje na težini te pretjerano spavanje.
Povratni depresivni poremećaj je ponovljena epizoda depresivnog poremećaja koji se može javiti po istom obrascu kao i prva epizoda, ali može biti potpuno različit od nje. Sezonski afektivni poremećaj se javlja paralelno s godišnjim dobom, češći je u jesen i zimu, kada je manje prirodnog dnevnog svjetla, kad su dani kraći, a noći duže. Distimija je stanje hronične dugotrajne depresije ili one koja se često vraća s vrlo kratkim, često neprimjetnim intervalima oporavka između epizoda, pa se tako stječe dojam “vječno tužne osobe”.
Oprez zahtijeva i povratni depresivni poremećaj obilježen s dva ili više različitih depresivnih epizoda, nakon kojih se pojavi jedna hipomanična ili manična. Tada treba razmisliti o bipolarnom afektivnom poremećaju koji zahtijeva drugačiji tretman.
Naročit oprez je potreban kod depresivnih osoba koje nikad ne govore o postojanju suicidalnih misli, ideja, snova, a pritom negiraju ili minimiziraju vlastite simptome depresije ili izbjegavaju liječenje. Prema statistici, veliki broj realiziranih suicida počine depresivne osobe koje nikad nisu nagovijestile da o tome razmišljaju.
Liječenje treba biti multidisciplinarno, uključujući i porodicu. Treba početi od psihologa, pa sve do psihijatra, poštujući pravila psihoterapije i psihofarmakoterapije. Ovo se odnosi na doze antidepresiva, kombinaciju s anksioliticima, antipsihoticima, stabilizatorima prema indikaciji u kontekstu vremena, ne prekidajući terapiju prije postizanja njenog punog efekta i uzimajući je dovoljno dugo da bi se izbjegla pojava nove epizode, uz strogi nadzor ljekara/psihijatra za slučaj pojave nusefekata koji zahtijevaju njen prekid.
Jedan D-mol me razvali, neki bi to prosto tugom nazvali...
Đ. Balašević
Prije nego što nekome damo dijagnozu depresije provjerimo okolinu u kojoj živi.
Nepoznati autor
