Utjecaj prirodne katastrofe na mentalno zdravlje
AUTOR: Prim. dr. Lamija Duranović, specijalista neuropsihijatrije
Ništa ljude ne vezuje kao zajednički i sretno proživljena nesreća.
Ivo Andrić
Prirodna katastrofa je događaj na koji nikada nismo dovoljno spremni, čak ni u situacijama kada struka argumentirano ukazuje na nju. I tada se, u dnu duše, nadamo da se to neće dogoditi. Zapravo, mislimo da se to NAMA neće dogoditi.
Kad se dogodi prirodna nepogoda koja unesreći zajednicu, ili društvo u cjelini, to predstavlja naglo, neočekivano nastali stres ekstremnog intenziteta, po tipu višestruko umnožene traume svakog člana zajednice ili društva pojedinačno. Opisujući slikovito, kad bi bol bila u tečnom stanju, onda bi to izgledalo kao da svaku pojedinačnu bol točimo u ogromnu posudu koja se u jednom trenutku prelije preko ruba. Onaj emocionalni, nevidljivi učinak prirodne katastrofe mnogo je razorniji od povrede tijela, ma koliko ona teška bila.
Akutni stres je stanje poremećaja unutrašnje sredine, ravnoteže, stabilnosti, navika, predvidivosti rutine, u kom gubimo kontrolu nad događajima u vlastitom životu i okruženju. Prirodna katastrofa koja nije rezultat ljudskog utjecaja dovodi nas u stanje spoznaje da smo nemoćni pred višom silom. Tada je dominantan osjećaj strah. Ona druga, uzrokovana ljudskim nemarom, osim osjećaja straha, nakon prvog vala, budi osjećaj gnjeva i ljutnje.
Primarni instinkt je instinkt za životom. U prvom trenutku kad se desi prirodna katastrofa, uobičajena reakcija je „paraliza“ uma; zaleđivanje misli, dezorijentacija, konfuzija, nepovezanost misaonog toka, nemogućnost primanja i procesuiranja brzo pristižućih informacija. Poslije toga slijedi faza intenzivnih osjećaja: strah za vlastiti život i živote svojih najmilijih, strepnja, nemir, tjeskoba, tuga, promjenjivo ponašanje i raspoloženje, iritabilnost i neprimjerene reakcije, često sklonosti ka konfliktima bez razloga, gubitak koncentracije i fokusiranja na jedan sadržaj, preosjetljivost na vanjske podražaje buke, svjetla, mirisa. Tada se javljaju brojni tjelesni simptomi, kao npr. otežano disanje, osjećaj gušenja i knedle u grlu, lupanja srca, stezanja u prsima, skokovi pritiska, prijeteća nesvjestica, mrak pred očima ili povremene nesvjestice bez predznaka, preznojavanje, trnjenje ekstremiteta ili osjećaj „oduzimanja“ dijelova tijela, nesanica, noćni nemir, gubitak apetita, povraćanje, poremećaj varenja itd. Ukoliko dugo traje, može se javiti poremećaj žlijezda s unutrašnjim lučenjem.
U većini slučajeva u prvoj fazi šoka i neposredno nakon nje javi se osjećaj ekstremne snage koja čini dio instinkta za preživljavanje. Tek kad prođe prvi val, tada nastaju psihički problemi koji, ako se pravovremeno ne intervenira, nakon nekoliko mjeseci mogu voditi u klasični oblik PTSP-a, sa svim svojim elementima anksioznosti i depresije (intruzivna sjećanja, dnevni flash backovi, snovi sa sadržajem traumatskog iskustva, sniženim pragom na frustracije i impulzivnošću, povlačenjem u izolaciju, osjećajem niže vrijednosti i niskog samopouzdanja, osjećajem besperspektivnosti i gubitka smisla). To zajedno bitno remeti kvalitet života čineći nas disfunkcionalnim. Nerijetko se PTSP javlja kombinirano s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, panikom ili raznim oblicima fobija.
Podrška okoline, porodice, rodbine, prijatelja ili komšija najbitniji je faktor oporavka. Kod prirodne katastrofe ona često izostaje jer traumom budu pogođeni i oni sami. Time se osjećaj straha, konfuzije, gubitka ravnoteže, beznađa, gubitka kontrole pojačava, jer se nemamo na koga osloniti, u svojoj boli osjećamo se sami i bespomoćni. Prisustvo osobe od povjerenja, kad je to moguće, makar bez riječi, u tišini saosjećanja i razumijevanja, djeluje ljekovito. Naročito su vulnerabilne grupe koje su i u normalnim okolnostima prirodno oslonjene na druge, npr. djeca, trudnice, bolesni, invalidi i stari. U težim slučajevima, uporedo s dostavljanjem humanitarne pomoći u vidu hrane, vode, odjeće, obuće, higijenskih potrepština i slično, hitno treba dostaviti i psihološku pomoć u stručnom, posebno educiranom osoblju iz oblasti traume. Žrtvama prirodne katastrofe time se olakšava dug put tranzicije i prilagođavanja od trenutka naglo prekinutog normalnog života, sa ili bez gubitka svojih najmilijih, u život s novim i često nepredvidivim uvjetima sredine. Stručne osobe tada bivaju podrška u smislu prihvatanja svih teških osjećanja gubitka i žalovanja, koje ih razumiju, osnažuju i daju praktične savjete kako život polagano vratiti u kolotečinu. Fokus se stavlja na kontinuitet smislene aktivnosti, radnje koje mogu biti od višestruke koristi. U nekim situacijama, kad psihološka pomoć nije dovoljna, neophodna je pomoć psihijatra. Tada se, obično kratkoročno i pod nadzorom, uključuje psihofarmakoterapija, ovisno o simptomu koji dominira.
Normalno se ponekad, čak i dugo vremena nakon doživljene traume ovakvog intenziteta, iako nisu zadovoljeni kriteriji za dijagnozu PTSP-a i kada se život u cijelosti normalizira, aktiviraju traumatska sjećanja. To se često dešava i traje kratko, u periodima godišnjica nemilih događaja ili u okolnostima koje asociraju na doživljeno te ponekad u snovima. Normalno je u ovakvim situacijama da se osjećamo bespomoćno i da smo ranjivi, zbunjeni i nesretni. Najbitnije je da shvatimo da ćemo, uz adekvatnu pomoć, povratiti osjećaj kontrole nad svojim životom te, kad prođe faza solidarnosti okoline, polako ojačati i biti spremni krenuti dalje.
Kako odrastate, otkrit ćete da imate dvije ruke, jednu za pomaganje sebi, drugu za pomaganje drugima.
Audrey Hepburn
