Živjeti s autizmom

AUTOR: Prim. dr. Lamija Duranović, specijalista neuropsihijatrije

Moj sin ne pokušava biti bezobrazan ili zločest.
Ponekad se jednostavno ne može izraziti kao drugi.
Janna H.

Prvi opis autizma tridesetih godina prošlog stoljeća dao je Leo Kanner, američki psihijatar, posmatrajući djecu koja izbjegavaju kontakte s ljudima još u vrlo ranom uzrastu, sa specifičnim obrascem ponašanja koje su ranije označavali ludim i mentalno retardiranim. Oslanjao se na Bleulera, koji je 20 godina prije njega autistično ponašanje povezao s bježanjem iz realiteta i shizofrenom simptomatologijom. Od osamdesetih godina autizam se svrstava u pervazivne razvojne poremećaje koji imaju svoje mjesto u važećoj Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i uzroka smrti.

Karakteriziraju ga stereotipno ponašanje netipično za dob, otežano funkcioniranje u oblasti socijalnih odnosa i komunikacije.

Javlja se kod 20 na 10.000 djece i češće kod dječaka (4:1). Nije uočena razlika u pojavnosti u vezi sa socioekonomskim statusom i rasom. Nešto češće se javlja u porodicama kod kojih postoji već jedno autistično dijete. Pretpostavlja se da naslijeđe ima značajnu ulogu, i to prvenstveno preko X hromozoma ili multifaktorijalno. Također, uočeni su neki faktori prije i poslije rođenja (naročito virusne infekcije) koji bi mogli utjecati na pojavu autizma. Braća i sestre autističnog djeteta nešto češće mogu imati izolirane simptome, naprimjer, poremećaj artikulacije, usporen razvoj govora, probleme s učenjem.

Kod djece s ovim simptomima nađena je veća učestalost oštećenja mozga, čak i prije pojave prvih znakova autizma. Ono što je značajno jeste poremećaj veličine i strukture malog mozga, ali još nije jasan način na koji takav nalaz utječe na nastanak bolesti. Pretpostavlja se mogućnost poremećaja metabolizma, preosjetljivosti na određenu vrstu hrane, autoimune osnove, utjecaj nekih vakcina i slično. Prije nekoliko godina fokus je bio na vakcini MMR (engl. measles, mumps, rubella), koja se dovodila u vezu s nastankom autizma, ali opsežna naučna istraživanja o toj temi nisu potvrdila sumnju. Također, poremećenim metabolizmom proteina stvaraju se hormonski aktivne bjelančevine koje djeluju slično opioidima, što objašnjava čudno, upadno ponašanje djece s autizmom, pa su prema tome predviđene dijete bazirane na reguliranoj ishrani bez određenih vrsta bjelančevina (naročito kazeina iz mlijeka i glutena iz žitarica), čime bi se poboljšali kognicija i ponašanje takve djece.

Simptomi koji se uočavaju već u prvoj godini mogu biti „crvena zastavica“:

• izbjegavanje kontakta očima,
• praćenje predmeta,
• neodazivanje na vlastito ime,
• nagle promjene raspoloženja - od izljeva bijesa do povlačenja.

Ovim simptomima se pridružuju i:

• hladnoća u emocijama,
• nepokazivanje svojih i neprepoznavanje tuđih emocija,
• odnos prema drugima kao prema predmetima,
• neučestvovanje u igrama s vršnjacima,
• nerazumijevanje složenih i/ili apstraktnih pitanja,
• izostanak ili značajno kašnjenje u govoru ili ponavljanje riječi, fraza, dijelova rečenica,
• mali broj riječi u rječniku,
• neodgovarajuća primjena riječi,
• agramatičnost govora,
• pojava eholalije (tzv. magnetofonski govor),
• govor o sebi u trećem licu,
• izmjena ritma i intonacije govora,
• pojava neologizama (kovanica, novih riječi novih značenja).

U ponašanju su upadni:

• odsustvo uobičajenih karakteristika usklađenih s kulturološkim normama tog podneblja,
• ponavljanje obrazaca,
• insistiranje na rutini,
• opsesivni besmisleni rituali,
• igre po istom rasporedu,
• slaganje igračaka ili svojih stvari uvijek po istom redu,
• gledanje u svjetlo,
• ponavljanje prostih pokreta u beskonačnost.

Igra koju pokrenu obično je siromašna po sadržaju, razigranosti  i maštovitosti. Opsjednuti su dijelovima objekta, ne njegovom cjelinom, jako ih zanimaju svjetlo, miris, okus objekta, zaokupljenost jednim sadržajem može trajati satima (mostovi, automobili, slova, TV reklame, brojevi). Stereotipno ponašanje tipa vrćenja ukrug, mumljanja, tapšanja, lupkanja obično ima tendenciju da sa starijom dobi nestaje. Nekad se mogu doimati neustrašivima, a nekad neopravdano strašljivima u bezopasnim situacijama. S frustracijom se navedene radnje intenziviraju.

Smatra se da većina ima nešto niži IQ, mada postoje i slučajevi s izrazito razvijenim talentima (crtanje, muzika, računanje).

Nešto češće se kod osoba s autizmom javljaju druge bolesti, i to epilepsija, shizofrenija, sklonost samopovređivanju i agresiji, neurodegenerativne i metaboličke bolesti, anksioznost.

Klinički tok i prognoza su različiti. Blaži slučajevi mogu doseći određeni stepen poboljšanja, naučiti određene vještine, olakšati funkcioniranje te smanjiti invaliditet. Drugi, teži slučajevi, naročito oni koji imaju nerazvijen govor prije 5. godine ili udruženu mentalnu retardaciju, imaju lošiju prognozu.

Prije postavljanja dijagnoze, što zahtijeva timsku procjenu, treba misliti na diferencijalnu dijagnozu – kongenitalnu  gluhoću, dječiju shizofreniju, elektivni mutizam, oblik disfazije, mentalnu retardaciju, poremećaj vezivanja, poremećaj pokreta. Praćenje kroz vrijeme daje najbolje rezultate. Liječenje je simptomatsko, u ovisnosti o komorbiditetu i trenutnom simptomu, a obuhvata primjenu anksiolotika, stabilizatora raspoloženja, antipsihotika, hipnotika i sl. Trening vještina kroz zadatke podijeljene i raščlanjene na više jednostavnih koji se lako izvršavaju i tjelovježba mogu biti od pomoći. Grupni i individualni pristup pacijentu i njegovoj porodici treba biti kontinuiran. U uređenim društvenim sistemima, s ciljem osamostaljivanja i korekcije problematičnog ponašanja, koristi se multidisciplinarni pristup, a rade ga specijalizirane službe psihologa, psihoterapeuta, socijalnih radnika, okupacionih terapeuta, savjetnika, učitelja, njegovatelja.

Često se u praksi koristi naziv „spektar autističnih poremećaja“ kao skup odstupanja od socijalnog funkcioniranja i ponašanja, koji obuhvata Kanerov, Aspergerov, Helerov, Retov sindrom, atipični autizam, tzv. shadow sindrom i sl. Dok atipični autizam predstavlja izuzetno nizak nivo funkcioniranja praćen mentalnom retardacijom, dotle Aspergerov sindrom može ostati neupadan medicinskim laicima, a karakteriziraju ga nedostatak saosjećanja, uspostavljanja socijalnih odnosa, ali i dobro razvijeni govor i rječnik, solidna inteligencija te siromašna neverbalna komunikacija. Uprkos tome, mogu završiti fakultete i postati samostalni.
Retov sindrom se javlja isključivo kod djevojčica, stereotipni pokreti su po tipu „pokreta pranja ruku“, karakteriziraju ga hroničan, često rapidan tok, komplikacije s dišnim organima, epilepsija, skloni su deformitetima skeleta i ekstremiteta, ostaju vezani za invalidska kolica i umiru ranije. I ovdje se savjetuje holistički pristup, s fokusom na fizikalnu i okupacionu terapiju (npr. muzikoterapiju), ortopedski nadzor, prisutnost defektologa, nutricioniste i psihološkog savjetovanja te kontinuirana podrška porodici.
 

Moje dijete gleda svijet sa svakom ćelijom svog tijela. Ono osjeća svaku emociju odjednom. Budite strpljivi jer njegovo srce je toliko iskreno.
Anabell B.